Sarajevo, 2019.
Nasilje nad ženama je široko rasprostranjeni oblik kršenja
ljudskih prava, koji šteti kako pojedincima i porodicama, tako i društvu u cjelini.
Kada govorimo o prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad
ženama, govorimo o problemu koji zahvata cjelokupnu populaciju nezavisno od
imovinskog statusa, nacionalne ili religijske pripadnosti, stepena obrazovanja,
mjesta stanovanja i slično. To je problem koji ne poznaje hijerarhije i pogađa
sve društvene grupe. U Bosni i Hercegovini (BiH) skoro svaka druga žena je
doživjela bar neki oblik nasilja nakon što je navršila 15 godina.
S druge strane, sama pomoć i pristup uslugama podrške i različitim
institucijama (npr. zdravstvo, policija i pravosuđe, socijalna zaštita) pitanje
je hijerarhije i pozicioniranosti u društvu. Praksa pokazuje da pomoć i podrška
nisu dostupne svima u jednakoj mjeri. Takvo stanje dovodi do toga da su marginalizovane
grupe žena u BiH (žene romske nacionalnosti, žene s invaliditetom, žene iz
ruralnih sredina, interno raseljene žene i starije žene), u smislu prevencije i
zaštite od nasilja, gurane u stranu. To je vidljivo u zvaničnim dokumentima, strategijama
i akcionim planovima, gdje se te grupe i ta pitanja vrlo kratko i površno
spominju. Zakonski, politički i strateški okvir BiH za zaštitu od nasilja u
porodici je rodno neutralan, a nasilje u porodici je regulisano zakonodavstvom (entitetski
zakoni o zaštiti od nasilja u porodici, Krivični zakon BiH i entitetski
krivični zakoni) koje propisuje mehanizme za zaštitu od nekoliko oblika nasilja
u porodici (fizičko nasilje, psihološko nasilje, verbalni napad, uhođenje, ekonomsko
nasilje i zapostavljanje djece i starijih osoba). Međutim, zakonski okvir u BiH
nije u potpunosti usklađen s međunarodnim instrumentima kao što je Konvencija
Vijeća Evrope o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u
porodici (Istanbulska konvencija), niti sve njene građanke imaju jednak pristup
sistemu usluga zaštite od nasilja.
Nadalje, na što više osnova je marginalizacija utemeljena (npr. žena s invaliditetom iz ruralne sredine), to je teže pristupiti uslugama sistema odgovora na nasilje.
UN Women studije su pokazale da se administrativni podaci o slučajevima nasilja u porodici u BiH ne prikupljaju na dosljedan i ujednačen način. Svaka institucija uključena u postupanje u slučajevima nasilja prikuplja podatke o tim slučajevima i dostavlja listu svom nadležnom ministarstvu. Podaci koji postoje nisu razvrstani prema marginalizovanim grupama. Takva praksa utiče na (ne)razumijevanje uticaja nasilja u porodici i nasilja nad ženama na društvo, i posljedice koje ima za žene koje pripadaju posebno marginalizovanim grupama u BiH. Nedostatak administrativnih podataka dodatno onemogućava donošenje javnih politika na osnovu stvarnog stanja, i prepreka je učinkovitom zalaganju za poboljšanje kvaliteta i pristupa uslugama.
Ključnim se čini usaglašeno, sveobuhvatno i multisektorsko djelovanje svih institucija i ključnih aktera u prepoznavanju, prevenciji i zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama, a posebno u prepoznavanju specifičnih potreba žena pripadnica marginalizovanih grupa. Takav pristup je ključan kako bi se obezbijedila sigurnost žrtava, sprečavanje reviktimizacije, kao i adekvatno procesuiranje počinilaca. Zadatak ovog istraživanja je ispitati kako to trenutno funkcioniše, koliko su poznate obaveze, procedure i kako u praksi žene pristupaju mehanizmima za prijavljivanje slučajeva i uslugama za zaštitu, a naročito kako tim uslugama pristupaju pripadnice marginalizovanih grupa. Cilj je dodatno istražiti gdje postoji prostor za unapređenje institucionalnog okvira i djelovanja civilnog društva u cilju zaštite žena od nasilja, kad su u pitanju pripadnice marginalizovanih grupa.
Istraživanje u obliku infografika možete pogledati na linkovima ispod.