Dan 16 – Zaključak
10. Decembar 2010.
Emotivno nasilje
26. Novembar 2011.

Godina 2437.

Mjesto: Zemlja
Vrijeme: 16h po zemaljskom vremenu, po vremenu planete Fimalion 000:345
Misija: pronaći dokaze ravnopravnosti polova na planeti zemlji

Preko malog brežuljka vidim sunce kako se polako skriva, dajući posljednje znake da je postojalo tu. Sirota brda bdiju u samoći, podsjećajući samo na nekadašnje živote, prošle tragove postojanja. Šume su se povukle u sebe i ne žele izreći niti riječ, šumeći unutar sebe i hladno podsjećajući na zajedništvo. Ni nebo nije ništa veselije, a ja, sam samcat na ovoj planeti, osjećam se kao gospodar svega, po prvi put.

Koračam snažno i odlučno i, praveći se da je mnoštvo bića oko mene, dižem glavu i govorim sam sebi koliko je moja misija važna. Predstavnik sam svoje planete, svoga Kralja koji me je izabrao da pronađem dokaze ravnopravnosti između muškaraca i žena na ovoj planeti, na kojoj je živio jedini inteligentni svijet u cijeloj vasioni, osim nas, Fimaliona.

Vidim kuće, zgrade i parkove, osjećam mirise utkanih osmijeha, čujem dječiji smijeh i žubor rijeke. Ali ničega više nema tu. Nestali su.

Ulazim u ogromnu zgradu, obloženu uspomenama i starom fasadom, na kojoj piše Arhiv. Rekli su mi da je to zemaljska riječ za čuvanje svega što je prošlo, što se neće vratiti, a što vrijedi. Ogromne količine informacija me udaraju već na vratima. Borim se sam s svojim mislima, podacima koji me obaraju na pod. Iscrpljuju me.

Mislima čitam, mislima usvajam, srcem osjećam, očima ispoljavam. Kažu da sam po opisu Zemaljska žena.

Dolazim do jedne prostorije gdje piše ‘ravnopravnost polova’. Gomile knjiga naredane su i posložene po abecednom redu. Veselo ih mislima prelistavam i radujem se što je nešto tako postojalo. Ipak je ovo inteligentni svijet, ponavljam u sebi.

Muškarci i žene su ravnopravni. Muškarci i žene imaju ista prava

Ravnopravni su, šaljem virtualnu poruku na svoju planetu putem frekvencija zraka, te čitam dalje, uzbuđen, jer imam mnoštvo toga da prenesem i naučim bića na mojoj planeti.

Ova inteligentna bića, zvani ljudi, zemljani, oni su znali živjeti zajedno – to moram naučiti svoj narod.

Zamislim se na kratko kako na mojoj planeti nema ovakvih knjiga i odredbi, i pomislim da bi ih možda trebali imati. Ja, osoba muškog spola, nemam ravnopravnost u svemu i to me zabrinjava. Zato me je Kralj i poslao.

Na mojoj planeti žene imaju veća prava od nas. Čak je i kralj samo titula, ali ništa više. On je samo ukras na tronu, kraj Kraljice. Naravno da taj zakon niko ne može svrgnuti, jer su žene na svim vodećim pozicijama. Parlament i vlada se sastoje od većine žena, tek neki mali postotak muškaraca. U svim glavnim firmama žene su direktori, a mi tek obične sekretarice, kuharice i ostala posluga. Teško je s time živjeti s obzirom da, koliko god škola mi završili, opet ne možemo napredovati kao one, jer odmah smo lakog morala i sponzoruše.

Ponekad poželim da žene više učestvuju kod kuće, u kućanskim poslovima, i da se brinu više o djeci, jer nemoguće je sve stići. One samo rade, snadbijevaju familiju, kako same kažu, a što mi rintamo cijeli dan po kući, čisteći, kuhajući i perući, te vozeći djecu u vrtiće i pazeći ih, a onda da ne govorim o našim sopstvenim karijerama… eh to njih nije briga. One hoće, kad dođu kući, ručak na stolu, a i ne pitavši jesam li se umorio i kako sve to podnosim.

Volio bih nekada i da pokaže neku zahvalnost i neki znak pažnje, mili pogled i poljubac, ali ne, ni to. Žene su kod nas grozne. Kad nešto ne uradimo kako treba, upoznat sam s dosta situacija, znaju dobro te ošamariti po glavi, ili izudarati po tijelu. Čak ponekad uzmu i kaiš sa odijela ili prvi teški predmet koji im se nađe pod rukom, i dobro te namlate. Budeš ponekad satima u lokvi krvi, ali ne smiješ prijaviti, jer će vlasti stati na žensku stranu i reći da je to samo bila mala porodična svađa. Još će naći način da ti oduzmu djecu i smjeste te negdje, s opravdanjem da je ona odana i vrijedna žena, dobra majka, a da si ti samo nezahvalan i plačljiv muž, i da si sretan što imaš takvu ženu koja radi, brine se o cijeloj familiji, pazi te u javnosti i slično.

Ja se često zamislim kako je ovaj narod ovdje sve znao lijepo posložiti, da ne bude nikakvih razlika, i da svi žive sretno, bez maltretiranja i zlostavljanja. Divim im se potajno, ali ne smijem reći, jer bi neka žena s mojeg planeta mogla saznati to, pa pomisliti da kujem neku zavjeru protiv njih. To bi bilo grozno jer bi me dovele do ludila maltretirajući me psihički, govoreći mi da sam jadan i bijedan, ružan, glup i debilan.

Listam tako dokumente mislima, i podaci me sami zaskaču i iznenađuju. Sve što mogu žene, mogu i muškarci. I obrnuto. Protresem se kratko, u sebi, jer me neka jeza spopadne. Kako je moguće da dovedu do toga da svi imaju ista prava? Zar i oni nisu imali sličnih problema?! Vratim se koju godinu unatrag i provjerim kad je sve počelo, kad su svi postali jednaki. Postavim taj upit, i vrati me daleko, od početka postojanja čovjeka, gdje piše da smo svi jednaki pred Bogom. Restartujem upit, te preciziram: Kad su žene i muškarci postali ravnopravni u stvarnom svijetu?

Nakon nekolicine sekundi traženja dolazim do podatka da su muškarci i žene postali ravnopravni 2011. godine, nakon kampanje koju pokrenuli mladi, i uspjeli su probuditi svijest ljudi. Uzdahnem duboko, te poželim čestitati tim ljudima jer, ne samo da su probudili svijest kod ljudi, već su okrenuli i novu stranicu i napisali historiju! Jednakost, bila je prva riječ.

Kad sam birao ovaj poziv rekli su mi da je nemoguće biti ovo sto želim, ali sam uspio. Borio sam se i evo tu sam. Mnogi muškarci odustanu na početku, jer se od njih traže određene nemoralne usluge i, prihvatili oni to ili ne, smatrano je da su tako prošli na poslu. Kod nas su muškarci većinom učiteljice, sekretarice, čistačice, kuharice, dok su žene direktori, predsjednici, profesori, šefovi kuhinja.

Vidim da su i ljudi imali sličan problem, ovdje na Zemlji. Većina žena je ovdje bila potlačena, i zato su svi nazivi potlačenosti na mojoj planeti ustvari ženski. Listam dalje i vidim dokumente o ženama i muškarcima, kako zajedno uživaju ljepote života, poštuju jedni druge i uvažavaju se. Srce mi opet poskoči i sjetim se da se moram vratiti na planet gdje diskriminacija bdije nad svakim od nas.

Zatvaram vrata Arhiva, te se krecem prema svemirskom brodu, pun informacija vaznih za moju planetu.  Sve što želim je da svi žive ravnopravno i da nema razlika među nama, a informacije sa Zemlje će mi dobro doći. Kralj će biti sretan, a ja ću napokon, kao muškarac, moći napredovati u poslu, u životu. Napravit ću kampanju, kao i oni, i učiniti da probudim svijest kod ljudi, da ih obrazujem i uputim, i da svi možemo ravnopravno uživati u životu. I još ću upozoriti svoju planetu na ekološke probleme koje su zemljani imali, i od kojih su nestali, jer očuvanje životne sredine je isto jako bitno i neophodno. Nadam se da ću uspjeti. I da ću, napokon, moći reći da nisam, kao muškarac, potisnut i diskriminiran u današnjem svijetu.

Hvala Vam, Zemljani!

Priča: Elma Velić

 

Upoznajte autoricu

Elma Velić – Predavačica engleskog jezika

Elma Velić, rođena 4.5.1986. godine u Bihaću, u doba Černobila, dobre muzike i vladavine premijerke Margaret Tačer. Živi u Bosanskoj Krupi, prelijepom malom gradu na rijeci Uni. Završila je Engleski jezik i književnost, i sada je na postdiplomskom studiju Anglistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pored trenutne krize i državne labilnosti, odlučila se baviti književnošću, te je objavila svoju prvu knjigu ‘U sazviježđu snova’, 2011 godine, i planira se baviti pisanjem još mnogo godina. Vjeruje da malo riječi odlično opisuje stvarnost, i stoga sve što bi jos o sebi rekla, misli da je suvišno!