Seksualne i rodne manjine
2. Decembar 2011.
Djeca rade što djeca vide
4. Decembar 2011.

Moje ime znači nevolja

Zovem se Tom i sutra punim četrnaest godina. Živim sa majkom i bakom. Baka mi je pričala kako je u njeno vrijeme na televizoru, teškom čak par kilograma, bio u modi crtani film koji se zvao “Tom i Jerry”. Tom je bio mačak koji je zadavao silne probleme mišu Džeriju. Mačak Tom je bio “glava kuće”, brinuo se da “miševi kolo ne vode”. A taj miš, Džeri, nije se dao baš tako lako. Koliko puta bi ga Tom najurio iz kuće, toliko bi se puta Džeri vratio. Koliko puta bi ga pljusno od zid, Džeri bi se toliko puta i digao. I tako. Oni su se ganjali, udarali i svađali. Tom i Džeri. Baka kaže da je crtani bio baš super. Svi su znali za Toma i Džerija, prateći sa užitkom njihove borbene zavrzlame. Da sam ja gledao crtani navijao bih za Toma, jasno. Ne zato što se zove kao ja, već zato što je Tom veći od Džerija i zato što Tom, ustvari, neće do kraja da dokrajči Džerija jer bi mu tada bilo dosadno. Kada bi dokrajčio Džerija do kraja, Tom ne bi imao više koga zafrkavat` i gnjavit`…

Ja sam Tom i više ne živim u svojoj zemlji. Moja zemlja je na sjeveru Evrope, tamo gdje je zima najljepša na svijetu. Mislim da su ovdje zime prekratke, sa nedovoljno snijega. A ljeta su, opet, prevruća. Baka kaže da ne živimo više u svojoj domovini jer je rat. Kaže da su i kod nas nekada vladali harmonija i mir, baš kao i ovdje. Rat u mojoj zemlji „izazvao je“, ni manje ni više nego losos, dok je dva desetljeća prije to bio irvas. Sjeverna Evropa obiluje dobrim lososom. I jednog dana, kada smo se napokon složili da su sivi irvasi iz naše zemlje dovoljno važni kao i smeđi irvasi iz susjedne zemlje, neko je počeo pričati o tome kako losos iz naše zemlje nema apsolutno nikakva nutricionistička svojstva. A onda je taj isti losos počeo i da izumire. Slučajnost? Ne bismo rekli.

Onda rat. Tata je ostao se bori za našu zemlju. Za lososovu i našu čast! Čim napunim 18., a to će biti 2049. godine, i ja ću se prijaviti u vojsku. I ja želim da se borim, kao tata. Da ubijam neprijatelje, sve ovako: bub, bum, bum! Da im prosviram glavu i da im grizem uši zubima! Da palim i žarim! Oni će nama naš losos ne valja!

I eto, mi smo sada izbjeglice. Mrzim tu riječ, izbjeglice. Zbog rata smo se morali preseliti u Bosnu i Hercegovinu. Poslali su nas ovamo, jer kažu da je tu najsigurnije. Ovdje nema ni pištolja, ni ratova, ni zategnutih odnosa sa susjednim državama. Užasno dosadna zemlja, znate. Nema mangupa – nema akcije. Niko se ne svađa i svi se glupavo smiješe jedni drugima na ulici. Odmah po dolasku mami su dali posao, ali više je u kući nego na poslu; a kakav je to posao ako radiš tek pet sati dnevno? Mama kaže da je super. A i plata joj je dobra. Mama još kaže i to da se nikada više ne bi ni vraćala, tamo kod nas. Ovdje je niko ne gleda poprijeko i opuštena je. Ne osjeća se drugačije zato što je žena koja ima posao. Glupost! Žene su da budu mame, da kuhaju i brinu o svojoj porodici, a ne da rade i trabunjaju. Tako me je učio i tata! Uf, samo kad se vrati! Bit će njoj i posao i poprijeko… Jedina dobra stvar je ta što mi mama sada kupuje šta god poželim, a to je stvarno cool. Eh, kad bi joj davali novac, a da ne radi – to bi bilo još više cool. Imala bi više vremena da kuha kolače, snima moju omiljenu emisiju o legendama rock and rolla dok sam ja u školi, i da gleda s bakom reality serije…

Mama se, otkad smo tu, vidite, skroz na skroz promijenila. Stalno mi priča o nekom bontonu i lijepim manirima. Pa me još i tjera da se ponašam i ugledam na ove lokalne klince. Koja bezvezarija! Tu se svi klinci igraju zajedno – i dječaci i djevojčice! Idu zajedno i u školu. Vole školu! Da ne povjeruješ. Da nevolja bude još veća, i ja sam morao poći ovdje u školu. To je mnogo strašna i naporna stvar. Svi mi prave nekakve probleme… Ako povučem koju od djevojčica za kosu, odmah mi ide kazna! Vjerujete li vi u to?!? Još ako nekoj dobacim i jednu od mojih “slavnih riječi”, koje sam inače prije bez problema govorio djevojčicama, pravac direktorici na neki od dosadnih razgovora koji obavezno potraju. “Tome, zašto zadirkuješ djevojčice? Tome, to se nikako ne smije i ne treba. Tome, moraš shvatiti da su djevojčice jednako važne kao i dječaci. Ovdje ne pravimo nikakve razlike.“ Bla, bla, bla. Koješta! Djevojčice, pa da još budu jednake s nama!

A što je najstrašnije, ovdje su dječaci još veće djevojčice! Koje su to kukavice samo da vidite… Ni jedan da mi se pridruži u igri mačke i miša, niti da stane u moju odbranu. Oni, ti dječaci, zamislite, igraju fudbal sa djevočicama! Zajedno se igraju svih igara! Igraju se čak i sa lutkicama i sa još nekom igrom za koju sam prvi put saznao ovdje. Igra uključuje knjige! Slušaju muziku zajedno. Neki nose roza odjeću! Dječaci, hej! Totalni haos, kažem ja vama. A predmeti su još veća gnjavaža… Jedan od njih je, između ostalih užasno dosadnih predmeta, i predmet “Ljudska prava”. Tu nas profesorica smara kojekakvim pričama o jednakostima između svih ljudi na Zemlji. A utorkom nam neki profa drži predmet koji se zove “Rodne jednakosti”. Tu nas uče da djevojčice mogu sve što i dječaci! Da svako može biti ono što želi! Da je lični izbor kako se neko osjeća i ponaša. Da se poštujemo i podržavamo. Da se dječaci i djevojčice mogu voljeti i raditi jednake stvari! Apsolutne grozote nas uče ovdje u školi, kao što vidite. Ponekad pomislim da ova Bosna uopšte i nije na Zemlji! A pored tih obaveznih časova imamo i to neko neformalno obrazovanje. Neformalno obrazovanje? Nikad čuo prije, a vi? Te časove niste obavezni pohađati, ali, vidi fore, ako pohađaš to utiče na završnu ocjenu. To je kreativno, vele. Ja velim: dosadno, dosadno, glupo i bezveze! Samra, učenica iz mog razreda, predložila mi je, iz vedra neba, da pođem s njom na časove fotografije. Da volim umjetnost fotografije zaključila je po tome što sa sobom uvijek nosim foto aparat. Pošto ti časovi nisu obavezni, ja sam odbio Samrin prijedlog, naravno. Odgovorio sam joj da dođe kod mene na časove fotografije i da ću rado napraviti par portreta njene velike stražnjice, ako me razumijete. Nije mi ništa odgovorila, samo je ljutito okrenula glavu u stranu. A Darko, dječak iz druge klupe dobacio mi je kako sam nepopravljiv. I cijela je stvar izazvala polemiku. Samo što sam tamo nekoj djevojčici rekao da ima veliku zadnjicu. Ha! Sve sami gubitnici. Pojma nemaju. Ma ovdje su vam svi kao nešto fini i sretni, vlada red – totalno neinteresantno. Jadan ja…

I pošto nemam drugara, ja slobodno vrijeme provodim online. Igram „Music war“, dopisujem se, visim u virtualnim sobama u nadi da ću tu naići na nekog od starih drugara – jednom sam sreo Johna i obojica smo skakali od radosti. A ponekad mi se javi i tata. Neki dan mi piše kako trebam da čuvam mamu i baku i da sam sada ja glava kuće. Da motrim na njih “četverim očima”. Naravno, tata, pišem mu. Nisam mu rekao da je mama počela „nositi pantalone“. Nisam htio dodatno da ga opterećavam, već ću ja to nekako riješiti… Ne spominjem mu ni Samru, ni predmete, ni Darka. Šta da mu kažem? Tata, ima jedna Samra u mom razredu: plava kosa, oči boje trave, malo niža od mene, stalno nosi šarene džempere, dobro igra basketa i sluša bend The Age. I onda taj Darko, koji je očigledno zaljubljen u nju, ispada smiješan. Darko inače nosi pravo moćne patike i ima dugu smeđu kosu, baš kao neka djevojčica. Dobar je u svim predmetima, jedino mu ne ide ide fizičko vaspitanje. Ja tu rasturam, nego šta… Samra i Darko sviraju u školskom bendu. Čuo sam kako Darko jučer govori da bend treba novog bubnjara. Ne zna da u svom razredu ima jednog, i to prvoklasnog! Mene, dabome. Razmišljam o tome da samo upadnem dok drže probu s bendom, sjednem za bubnjeve i ostavim ih zatečene, razjapljene vilice. Vidim Samru kako bali po meni, vidim Darka kojem rastu rogovi od ljubomore. Pa, hej! Sutra ću to i da uradim! Jedva čekam. Ovo je prvi put da jedva čekam u školu…

Svanuo je novi dan. Nastava se napokon završila, ali „prava nastava“ počinje na zadnjem spratu…

Lako nalazim učionicu u kojoj vježbaju. Ne kucam.

„Zdravo, zdravo Tom?“, Darko.

«Zar ovdje nije neka svirka?», pitam ga ljutitim tonom.

„Ne, mislim da. Ali tek za pola sata. Ja sam došao ranije, uvježbati svoj solo na basu. A, šta ti radiš ovdje?“

«Došao sam da sviram.»

Zbunio sam ga. Gleda u mene „kao tele“. Smijem se.

Sjedam za bubnjeve bez pitanja i okolišanja. Počinjem da sviram. Tras, tras, bum dum, dum… Darkov izraz lica postao je još smješniji. Kada sam napokon završio i došao do daha, shvatio sam koliko mi je ovo nedostajalo. Koliko volim da sviram na pravim bubnjevima, a ne samo onim u „Music War- u“…

„Ti si nevjerovatan, Tom! To je bilo, to je bilo genijalno! O, kada bih ja tako dobro svirao. Ko te naučio sve te trikove? Moraš svirati s nama u bendu. Ide lokalno takmičenje, s tobom je nagrada naša“, reče mi Darko.

«Op, op, polako, momčino. Kakva nagrada?»

„Putovanje na Moonstock festival! Za čitavu ekipu. Tri dana rock`n`rolla u Londonu!“

«Ma daj! Pa to je totalni mrak! A, idu li djevojčice? Ne, nemoj mi odgovoriti. Ionako ih mame ne bi ni pustile. A, u najgorem slučaju, kada bi i išle, jednostavno bih se pravio da nisu tu. Hej, kad je takmičenje? Koliko imamo vremena da se uvježbamo? Šta svirate? Ako svirate neki sladunjavi dance – pop, ne računajte na mene.»

Darko se smije i nastavlja: „Naravno, svi. Ako pobijedimo, išao bi cijeli bend.  Sa nama bi išao i profesor muzike, znaš Vanju – najbolji lik. Ovako: Samra je vokal, a Esma svira klavijature. Bilo bi smiješno da ih mame ne puste, pa Samrina mama je poznata pjevačica – od nje je Samra i naslijedila glas. Uostalom, bez njih put ne bi imao tolikoga smisla. One su super. Esma je inicijatorka osnivanja, Esma nas je sve i okupila kao bend. Da nje nije bilo ja bih i dalje svirao u jednom dosadnom pop bendu. I, naravno, da ne zaboravim spomenuti i Damira – našeg virtuoza na gitari.“

Čudno. Ne vjerujem dok ne vidim. Nisam ni završio rečenicu, a ostatak ekipe se već počeo okupljati u učionici. Začudo, nije im neobično što me vide tu, prijateljski me pozdravljaju i uzimaju instrumente. Stojim kraj bubnja. Darko mi daje znak da sjednem i latim se palica. Kapiram mimiku kao da se poznajemo cijeli život. Počinju sa prastarim hitom, koji je zbog nevjerovatne muzičke i tekstualne snage čak i danas jako poznat, ali  koji se baš i ne uklapa u moju viziju cijele stvari oko: školskog benda, škole i njenih učenika i profesora, situacije… Pjesmu, naravno, znam i ja.

Samra samouvjereno počinje pjevati. Ima fenomenalan glas. Darko uopšte nije loš za basom. Esma je „čarobnica za klavijaturom“ i ne mogu skinuti pogled s nje. Osmijehnula mi se. Izgleda nevjerovatno cool. Dječak za gitarom jako me podsjeća na moga druga Johna… Stvarno zvuče opako. A i izgledaju. To što bend čine i dječaci i djevojčice daje mu neku novu snagu i jačinu, jačinu koja mi ima logike…

Lako se uklapam, i sada se, polako, cijelim spratom škole šire riječi pjesme Another brick in the wall od Pink Floyda. Ko zna, možda ova cijela stvar i nije toliko loša.

Priča: Mensura Jazavčević
Ilustracija: Filip Andronik

Upoznajte autoricu

Mensura Jazavčević

Mensura Jazavčević, Mensi rodjena je 11. Marta 1983. godine u Tuzli gdje je odrasla i stekla obrazovanje. Za sebe kaže da je dijete konformizma i pobune. Ne vjeruje u narodne poslovice, ali vjeruje da čovjek uči dok je živ. Bavi se mnogim stvarima, a najveća strast su joj pisanje poezije i muzičkih osvrta. Hobiji su: joj slikanje, virtualni izričaji, zagovaranje rodne jednakosti i čitanje. Živi i djeluje u Tuzli.