Kako pomoći prijateljici/prijatelju žrtvi nasilja
8. Decembar 2011.
Šta mladi misle o nasilju nad ženama?
10. Decembar 2011.

Pilotkinja

Da, bila je i tužna i nesretna i jadna, ali nije više. Hej, čovječe, pa ne biraš ti kad, kako i zašto ćeš se roditi. Bori se i budi zahvalan na onome što imaš i onome što jesi.

Rođena je u porodici kao prvo dijete. Mama je godinama s nestrpljenjem čekala da dobije upravo tu ulogu, jer je i brak prije okončala zbog nemogućnosti začeća s tim čovjekom. Udala se za drugog muškarca i na svijet je došla ona, lijepa djevojčica krupnih nebesko plavih očiju. Tročlana porodica živjela je u dva sobička, mali prostor ali možda dovoljan za sreću. Nakon četiri godine u tom njihovom kutku svemira pridružila se četvrta članica, a potom i peta. Roditelji i njihove tri kćerke, baš kao tri pahulje, mile, drage i vjetru susretljive. Sve liči na bajku, ali život nije izmišljena priča, nego stvarna borba s preponama.

Otac je radio, ali za sebe, ne tako težak fizički posao. Ono što bi zaradio, usput bi i popio. Kući ne bi ni dolazio kad primi platu, ali onda kad isprazni džepove i dobije koju modricu, e onda bi došao i pravio teatar u kući. Glavne uloge bili bi njeni roditelji. Šteta što je tematika tih predstava bila nasilni fizički obračun s njenom majkom. A žena, nemoćna, prepuštala bi se udarcima tog pijanog nasilnika, kome je ona bila kriva zato što je popio platu, nesretan u životu ili bilo kojeg drugog razloga. Kadkad su te predstave imale drugačiji scenario, letjeli bi zanrznuti pilići u ženinu glavu, razbijani su tanjuri zbog neukusne supe, provodile bi se noći kod komšija, jer je istjerivana iz kuće sa svoje tri djevojčice. Njihovi praznici smijeha bili bi onda kada otac ne bi ni došao kući. Tužno, ali istinito. Rođendanske proslave svojim princezama organizirala bi mama.

I tako, sjeća se najmlađa svog desetog rođendana. Mama je napravila tortu i došli su prijatelji i prijateljice na druženje. Bilo je veselo taj dan, dječiji žamor i graja ispunili su zidove turobne sobe. Ali naveče, naveče je bilo suza i vriske. Pojavio se otac nakon tri dana „službenog puta“ i uništio lijepo sjećanje na deseti rođendan. Tu galamu čula je prijateljica iz susjedstva, koja je sutradan, dječije, nevino upitala, šta je bilo, a desetogodišnjakinja je samouvjereno odgovorila da je vriska uzrokovana rođendanskim veseljem. Zašto? Pa pitale su se i one zašto su osuđene na život u strepnji i strahu, zašto uvijek, ama baš uvijek moraju oprezno da se smiju. Sve ženske i muške poslove u kući obavljala je njihova majka; prala, kuhala, cijepala drva, popravljala već dotrajalu stolariju. Nije radila, ali nakon dugog vremena neplaćanja računa bila je prinuđena boriti se za opstanak. Čistila je u marketu i nije je bilo stid, jer je nastojala časno i pošteno svojoj djeci obezbijediti pristojan život.

Srednja po godinama, tad već petnaestogodišnjakinja, krenula je na ekskurziju, i za to se majka izborila: zadužila se kod komšinice kako bi i njena djevojčica išla sa vršnjacima. On je obaviješten da ona ide, valjda treba da zna gdje su njegova djeca. Prije polaska na nezaboravno putovanje, dolazi i ulazi u autobus. Jedino čega se ona sjeća jesu bombone, koje je donio i pijanim crvenim očima zaželio sretan put svom djetetu. Bilo je stid njenog oca i cijelog autobusa u kojem je zavladao muk. Sve lijepo što je doživjela i vidjela na ekskurziji izbrisano je kesicom bombona. Ponekad je taj stranac u kući sazivao društvo, koje bi uz alkohol i glasnu muziku igralo karte i uživalo u životu. Jedine tri majčine zrake sunca, prkosile su takvim situacijama i vremenu i bez ometanja nastavile bi sa svojim domaćim zadacima. Mlada djevojka upisala je fakultet, i njeno sklonište bile su knjige. I dok je ostalim studentima jedina briga položiti ispite, ona je njihovim pripremama pristupala kao naučnim radovima, jer je to bio jedini bijeg od surove svakodnevnice.

Njen otac i ne zna da je upisala fakultet, dolazi kući i na repertoaru je predstava. Ko zna koja je ovo repriza? Januar, vrijeme ispita. Molila je majku da ne zove policiju, ali je komšija preduhitrio nastojanja žene, koja je krvavog nosa i usana ležala i krvlju prljala taj snježno bijeli prekrivač. Kako samo bole te crvene mrlje i kvare zimsku idilu. Otišli su u policijsku stanicu kako bi dali izjavu. Majka je zbrinuta i pružena joj je prva pomoć. Ona sutra ima ispit, ali ne misli sad o tome, samo želi da se završi taj mukotrpni razgovor. Položila je ispit iz matematike, ne zna ni ona kako se skoncetrisala na te brojeve, koji su njenim kolegama zadavali brige. Mamina bolest, e to je pogodilo djevojke, kojima je još uvijek bila potrebna učiteljica života. U nevjerici je slušala doktora koji je saopštavao da je dijagnosticiran rak, koji je uzimao dio po dio njihove majke. Borila se neko vrijeme bespomoćno, ali je popustila pod jedinom istinskom borbom, sudbinom, a ne borbom vođenom između fizički jačeg i slabijeg.

Jedne jesenske novembarske noći usnula je mlada djevojka sebe u nebeskim visinama. Ona, Pilotkinja, njena posada… putuje u nepoznato. Zamišljala je kako se te nebeske lađe utrkuju, a ona je na najbržoj i stiže do još neotkrivenog mjesta. Znala je da nakon mamine smrti preuzima kormilo u svoje ruke i plovi nepreglednim prostranstvom. Diplomirala je na kontroli zrakoplova, ispunila je svoju i majčinu želju i sada će ona da vodi svoje mlađe sestre u svom avionu.

Oca su napustile, pa nije njima taj čovjek ni potreban jer, za svoje dvadeset i dvije godine, nije upoznala čovjeka koji nosi titulu njenog oca. Staratelj mlađim sestrama je ona, na roditeljske sastanke odlazi ona, suočava se sa problemima pubertetskog perioda svojih sestara, spremna da igra ulogu koju je dobila. Oca ne mrze te tri pahuljice, samo žale što je on loš čovjek. Ponovo se oženio, možda se neće isto ponašati prema toj ženi, jer i ona je ipak samo žena, krhka i nježna, fizički slabijeg pola. Ma, ko zna?

Plavooke majčine ljepotice žive u  kući koja nije njihova, iznajmljena je za stanovanje, plaćaju kiriju, režije, školovanje, hranu.. i sve to od stipendija, mamine penzije i socijalne pomoći, ali su sretne. Pilotkinja sa svojim kopilotkinjama u posadi još uvijek ne prima muškarce, možda zato što nisu dovoljno dobri i snažni da ih odbrane od vremenskih nepogoda. Život ih je naučio da čekaju, doći će i oni koji zaslužuju biti heroji za ove tri heroine.

Priča: Nermina Hadžiomerović
Plakat: Zajednička kampanja UN-a za podizanje svijesti protiv nasilja

Upoznajte autoricu

Nermina Hadžiomerović – Studentica

Nermina Hadžiomerović rođena je 1989.godine u Zvorniku. Srednju muzičku školu i gimnaziju završila je u Sarajevu. Studentica je četvrte godine Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Aktivistkinja je u Incijativi mladih za ljudska prava i članica Evropske asocijacije studenata prava u Bosni i Hercegovini. Aktivno je učestvovala u radu Poetskog teatra mladih „Juventa“, koji je kroz svoj rad ukazivao na probleme s kojima se susreću mladi ljudi u ovoj državi. U slobodno vrijeme svira flautu, te  kao članica u orkestrima učestvuje na brojnim koncertima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu.