Žene na selu su posebno ranjiva grupa
6. Decembar 2011.
Kako pomoći prijateljici/prijatelju žrtvi nasilja
8. Decembar 2011.

Ogledalo me čudno gleda

Šta mi fali?, pitala sam je, onako, pompezno.

“Pompezno” je bila nova trendy riječ u školi. Uvijek je tako. Novi mjesec – nova riječ. Nove patike, nova torba, nova šminka… Nova moda.

“Ne fali ti ništa, imaš viška”, uz zadirkujući osmijeh, zvonkim glasom, rekla je Džana.

Nisam joj ništa odgovorila. Nisam se sjetila pravih riječi. Mogla sam joj reći: a ti si mi nešto kao zgodna,  ili zašto to tebe toliko zanima – da nisi ljubomorna što se Sanjin “zagledao” u mene, a ne u tebe? Mogla sam reći i ”bolje da ljulja nego da žulja”. Mogla sam reći i to da, kako mene ne zanimaju te površne stvari, ja sam intelektualka. Mogla sam reći da tako ne razgovaraju najbolje prijateljice… Mogla sam, ali nisam. Nisam, jer sam i ja počela primjećivati te svoje odvratne kilograme. Nisam, jer kud god da se okrenem, svi su mršaviji od mene. Nisam, jer i moja najdraža pjevačica ima idealnu kilažu koja je svaki put, u svakom novom muzičkom spotu još bolja, sve tanja i privlačnija. Nisam, jer traperice mi ne stoje kako bi mi trebale stajati, kako stoje Kate Moss. Nisam, jer potajno zavidim Džani što su je pozvali u “Love model” agenciju.

Nisam, jer je u modi biti mršav.

I to je svim djevojkama zajedničko. Uvijek je nešto pogrešno. Ako imamo dobre ocjene – dosadne smo štreberke. Ako ne učimo dobro – kategorično i vanvremenski smo glupe. Ako nosimo usku odjeću – “lake” smo cure. Ako nosimo široku – krijemo salo… Uvijek, uvijek je nešto…

Mama mi je kupila torbu. Torbu “u koju može sve stati”, tako je rekla. Mrzim kada mi kupuje stvari bez mog prisustva, uvijek pogriješi. Nije joj jasno da jako moram paziti kakvu torbu, kakvu odjeću, ma kakvo sve nosim u školu. Takva su pravila. “U torbu ti mogu stati sve knjige a, gledaj, ima i ovu pregradu da tu staviš užinu.” Eh, tu mi je mrak na oči pao. Rekla sam joj da torbu komotno može baciti, zalupila sam vrata svoje sobe i zaključala ih. Pojačala sam muziku “do daske”, pokrila lice rukama. Pjesma je govorila o toj jednoj Jozefin, djevojci koja lomi muška srca, djevojci čija je figura “kao mjesečev luk”, djevojci koja ima “Zemlju pod nogama”. Plakala sam. Ja sam htjela biti ta djevojka. Ne želim petice u školi, ne želim da budem “slatkica”, ne želim torbu sa pregradom za užinu. Želim biti manekenka “Love models- a”, želim da mi zavide na “dječačkim jagodicama” na licu, želim da moje noge budu kao kod Nadije koja reklamira novu liniju boho odjeće.

Želim da budem mršava. Želim da budem zgodna.

I odjednom, “nešto me trgnulo” iz depresivnih misli. Riječi pjesme uvlačile su se u moje biće, dopirale sve dublje, do srca, do mozga… “I ti možeš biti ona. I ti možeš učiniti sve. I ti možeš…”

Tako je. Smršat ću! Pa to je barem lako. Ako mi je bilo lako naučiti matematiku za peticu, ovo će biti šala. Pa šta je tu teško, ustvari? Manekenke “vrate liniju” poslije poroda, za mjesec dana, a ja, šesnaestogodišnjakinja, da ne mogu smršati? Osmijeh mi je ispunio lice. Od danas pazim šta i koliko jedem. A džeparac koji skupljam za nove patike potrošit ću na one tablete za mršavljenje koje stalno reklamiraju na televiziji. Ne mogu da budu loše, kada su tako skupe. I kada ih reklamira Sana Vox! Sve sam isplanirala. Izbaciti: kruh, šećer, masno, užine, večeru… Obroci ne smiju biti veći od onoga što mi stane u šaku. Svaki dan vaganje i mjerenje. U slučaju nemogućnosti da izbjegnem jesti nešto što ne smijem uvijek postoji ono “dva prsta u usta”. I nisam počela sutra dan. Počela sam taj dan. Te sekunde. Nije trebalo dugo da shvatim da ću, jedino tako, biti sretna. Sretna i zgodna. Otvorila sam oči…

I šta je bilo onda? Da vam pričam šta je bilo između? Da vam pričam kako sam za par mjeseci skinula dobrih dvanaest kilograma? Kako sam dovela liniju do perfekcije? Kako mi je odraz u ogledalu postao bolji? Kako više nije postojala reklama ili muzički video kojeg sam posmatrala sa mišlju: ja nisam takva, ja nisam kao one. Da vam pričam kako me, ipak, nisu pozvali u “Love model” agenciju? Kako vremenom više nije bilo potrebno gurati prste u usta – otrovi su izlazili sami. Kako više nisam htjela imati prijatelje? Kako sam bila sretna?

Nisam bila sretna. Ogledalo me čudno gledalo.

Djevojke sa TV- a i dalje su bile zgodnije i ljepše od mene. Bila sam i dalje debela. I?

I šta onda? Da vam pričam šta je bilo dalje? Kako se moje tijelo i dalje nije uklapalo u ideju o ljepoti? Kako sam razbila ogledalo? Kako sam postajala sve depresivnija? Kako sam popustila u školi? Kako sam završila u bolnici? Kako sam i dalje osjećala težinu… Težinu koja bi, kada bih pokušala hodati, učinila da padnem. Težinu zbog koje više nisam bila u stanju, ni sama, otići do toaleta. Težninu svih onih riječi i slika koje se pojave u mojoj glavi kada razmišljam o svome tijelu.

Da li trebam da vam pričam o tome? Da li trebam da krivim sebe i svoje slabosti zbog svega što mi se dešava? Da li trebam da umrem? Da li trebam postati neko drugi?

Ipak, jedno je pitanje bilo glasnije, jedna misao je bila jača.

Da li je vrijedno?

Ja trebam živjeti.

Ja trebam biti ja. Ja i nitko drugi. Ja, divna. Ja, posebna. Ja, sa manama. Ja, sa vrlinama. Posebna ja. Ja, voljena. Samouvjerena ja.

Kucanje moga srca nadjačalo je moje misli, ili je to ipak bilo mamino kucanje na vratima. Otvorila sam oči…  Pjesma se završila. Televizor ugašen. Ogledalo nerazbijeno. Ne želim biti tamo. Ovaj put ja sam doista otvorila oči. Bila sam i dalje tu, ja sam i dalje bila ja. Kilogrami su i dalje bili tu, ali nešto je falilo. Težina. Težina je nestala… Zazvonio je telefon.

“Hej, izvini za ono jučer. Ne mislim da si debela. Mislim da si krasna.”, Džana.

Znam da ne misliš tako, prijateljice. A ne mislim ni ja, više, a to je ono najkrasnije.

Od danas ja gledam ogledalo.

Priča: Mensura Jazavčević
Foto: Amer Kapetanović

Upoznajte autoricu

Mensura Jazavčević

Mensura Jazavčević, Mensi rodjena je 11. Marta 1983. godine u Tuzli gdje je odrasla i stekla obrazovanje. Za sebe kaže da je dijete konformizma i pobune. Ne vjeruje u narodne poslovice, ali vjeruje da čovjek uči dok je živ. Bavi se mnogim stvarima, a najveća strast su joj pisanje poezije i muzičkih osvrta. Hobiji su: joj slikanje, virtualni izričaji, zagovaranje rodne jednakosti i čitanje. Živi i djeluje u Tuzli.