Uloga obrazovanja
2. Decembar 2011.
Uloga muškaraca i dječaka
4. Decembar 2011.

Djeca vide, djeca rade

Hej ti, ja sam dijete! Nemoj da misliš da to što sam ja mali ne znam i ne razumijem šta se ovdje dešava! Ja nisam jedno dijete, ja sam bilo koje dijete, jer sam siguran da ovo što se dešava meni doživljavaju i druga djeca! Dobijem batine što bacim papir ili žvaku kroz prozor, a moja starija seka to isto radi, ali njoj niko ništa. Dobro, dobijem pljusku, ok, zaslužio sam, a onda mama viče na mene da bi mi „utuvila neke stvari u ovu moju blesavu glavu“.

Kada ja to isto pokušam „utuviti“ mom drugu u njegovu glavu, on se naljuti na mene i neće sa mnom da priča. Onda sam zbunjen i ne znam kako drugačije da mu kažem da veliki kamion ne može proći ispod mosta koji smo skupa napravili, osim da glasno pričam, jer jedino tako će bolje razumijeti i naučiti.

Nešto slično je uradio i tata kada me uhvatio da pušim cigaru u dnevnom boravku. Pitao me: Gdje si to naučio i vidio, sram te bilo? Ja sam se počeo smijati, bilo mi je čudno kako može postaviti tako smiješno pitanje. Čuj, gdje si vidio i naučio? Pa, tata, od tebe sam i vidio i naučio, ti si čak i rekao „da ti mogu uzeti sve, samo da ti imaš za cigara i tebi dosta“. Šta sam ja znao da to smrdi i da ću od toga mnogo kašljati. A on tako uživa u tome, kada sam ja tu, da sam prosto pomislio kako je to slađe od čokolade.

Prije par dana seka me vodila u kino i tu smo sreli jednu njenu prijateljicu kojoj je ona rekla sa velikim osmijehom na licu „ej, gdje si ti, kučko?“ i ova ju je zagrlila i poljubila. Međutim, kada sam ja to rekao našoj tetki koja je došla u goste, dobio sam takvu pljusku da mi se zanebesalo u glavi. Nisam ja kriv što nisam znao šta znači ta, kako saznah kasnije, i to na poprilično bolan način, jako ružna i uvrjedljiva riječ. Ma, vala, i ta tetka kad dođe stalno priča o tome šta misli o ovome, šta misli o onoj, šta je jedna njena komšinica uradila, šta je neka stara mamina prijateljica proživjela… Kada ja hoću njoj da kažem kako njen potencijalni zet krade auta, jer sam čuo kako mama i tata pričaju, dobijem kaznu i otjeraju me u sobu jer sam tračara i izdajica. A samo sam htio da podijelim tajnu koju ja znam, a moja tetka „ne bi nikom više pričala“, baš kao što je obećala i onim tetama.

Kako ja da sada izbjegnem batine i kazne kad oni pričaju o lošim stvarima sa toliko strasti i ljubavi? Sjećam se, prošle sedmice me jedna djevojčica izazivala što sam naopako obukao majicu. Stvarno to više nisam mogao trpiti i napravim joj nešto što sam vidio od mog starijeg brata. On to zove „indijanska vatra“. Često to vježba na svojoj ženi kad im ja dođem u goste, jer ona mora da uradi nešto loše dok onako zastenje kad on to napravi. I ja sam to želio za onu djevojčicu, a zaradio sam pola sata kod pedagogice kako se to ne smije raditi. Drugi put kad odem kod brata i vidim da to radi, ja ću njega poslati pedagogici pa nek on sluša kako se to ne smije i ne valja raditi. No, kao što sam rekao, nisam sam.

Kod pedagogice je bio dječak koji je psu lutalici u krugu škole stavio petardu u usta. Užas, znam, ali nije on kriv što je slušao oca koji je stalno govorio kako bi on sve lutalice pobio sa samo petardom a ne metkom i kako su opasni i gadni. Ipak njegov otac zna najbolje, zar ne? I onda nama kažu da više djeca nisu što su nekad bila. Ja kažem, ni roditelji nisu što su nekad bili. „Prije nego izvadite trunku iz oka bližnjeg svog, postarajte se za balvan u oku sopstvenom„, kaže Sveto pismo, dragi moji odrasli…

Priča: Edisa Avdić
Foto: Imrana Kapetanović

Upoznajte autoricu

Edisa Avdić – Studentica

Edisa Avdić je studentica je treće godine Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Odsjeka za pedagogiju i Katedre za historiju umjetnosti. Uživa u radu s djecom za koji kaže da ju opušta i inspiriše. Historija umjetnosti je njena velika ljubav i njeno utočište u kojem pronalazi mir, odgovore i snagu za borbu protiv bezlične sadašnjosti. Voli putovati, čitati i slušati muziku. Smatra da je upoznavanje novih ljudi i kultura jedan od načina da se ljudi približe i uvide koliko su slični i koliko ih zaista muče isti problemi. Njen moto: „Ako činim dobro, osjećam se dobro. Ako činim loše, osjećam se loše.“ U budućnosti se, za početak, nada da svijet ipak neće završiti 2012., te da ćemo postati, ako ne pametniji, onda bar malo sretniji.