Oliver Jović

Oliver Jović

UN Women u Bosni i Hercegovini će u sklopu kampanje 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja i kampanje HeForShe na stranici www.16dana.ba objavljivati intervjue sa muškarcima koji se u svojim zajednicama zalažu za rodnu ravnopravnost. Stavovi izraženi u tekstu su lični stavovi intervjuisane osobe I ne izražavaju nužno stavove UN Women ili bilo koje druge agencije Ujedinjenih nacija.

Oliver Jović je mladi producent iz Travnika. Diplomirao je na odsjeku za produkciju na Akademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, u klasi doc. Edina Lonića. Radio je u profesionalnim umjetničkim produkcijama, a posebno izdvaja angažman u nezavisnoj teatarskoj kompaniji East West Centar Sarajevo. Godinu dana je bio producent Bosanskog narodnog pozorišta Zenica kao prvi visokoobrazovani producent u javnom bh. pozorištu. U suradnji sa Centrom za edukaciju mladih Travnik pokreće program „Cem art“ koji se bavi socijalizacijom mladih ljudi kroz kulturu. Surađuje na velikom regionalnom projektu „Generator- platforma za razvoj savremenog teatra za djecu“.  Osnivač je pozorišne škole „Teatarska radionica Travnik“. Duži niz godina bavi se razvojem alternativne kulture i aktivan je član nekoliko nezavisnih kulturnih organizacija. U suradnji sa dramaturginjom Majom Pelević i Centrom za edukaciju Travnik realizirao je ulični performans, a potom i pozorišnu predstavu „Skrivene sjene“ koja se na direktan način bavi problemom nasilja nad ženama i djecom u savremenom bh. društvu.

Oliver govori o umjetnosti kao alatu društvenog djelovanja protiv nasilja i predrasuda.

Kako ste došli na ideju da napišete predstavu „Skrivene sjene“ i kako je tekao proces pripreme za pisanje drame?

Centar za edukaciju mladih Travnik me pozvao da režiram ulični performans o nasilju u porodici. Moram priznati da u početku nisam bio dovoljno upućen u tematiku i imao sam dosta problema sa konceptom performansa. Međutim  nakon što sam počeo istraživati, došao  sam do šokantnih podataka i zbog toga sam odlučio  da moram uraditi  ozbiljnu predstava koja će na hrabar i direktan način progovoriti o ovom velikom problemu u našem društvu. Nakon tri mjeseca iscrpnih istraživanja, razgovora sa žrtvama ali i nasilnicima, posjeta razlitičitim institucijama, imao sam dovoljno materijala da počnem sa radom na izvedbenom tekstu. Tada se u priču uključila dramaturginja Maja Pelević (jedna od najboljih dramskih spisateljica u regionu) koja od svih tih materijala napravila izvanredan izvedbeni tekst. S obzirom da je riječ o dokumentarnom teatru cijeli autorski tim učestvovao je u kreiranju, tako da je dio tekst nastao  i na samoj sceni, u radu sa glumcima. Naša predstava se ne bavi samim oblicima nasilja već njegovim uzorcima i posljedicama (koje se nažalost lako mogu pretvoriti u nove uzroke) i pokušava izazvati u samom gledatelju sukobe, da i sam propita svoj stav i građansku odgovornost prema nasilju nad ženama.

Ispričajte nam više o utjecaju koji Vaš rad ima na poboljšanje položaja žena u BiH.

Predstava je igrana već u nekoliko gradova u BiH i uvijek dobijamo različite reakcije.  Nevjerovatno koliko je velika neinformisanost o ovome problemu i zbog toga pokušavamo da mijenjamo stav ljudi. Nedavno smo predstavu igrali u nekoliko škola i prvi put su djeca otvoreno pričala o svojim  ličnim iskustvima, što je rezultiralo  da se mnogi od njih uključe u različite akcije koje promovišu rodnu ravnopravnost i bore se protiv nasilja u porodici. Zahvaljujući predstavi u određenim sredinama se počelo ozbiljnije i glasnije govoriti o problemu nasilja  nad ženama i djecom.

Šta smatrate prioritetima pri ostvarivanju jednakih mogućnosti za žene i muškarce?

Postoji niz prioriteta i mora se što prije raditi na njima: bolje pozicioniranje žene u političkom životu, zatim ohrabrivanje za ekonomsku nezavisnost tj. jednake mogućnosti na tržištu rada,  jači mehanizmi zaštite od odgovarajućih institucija i borba protiv nasilja u porodici. Treba unaprijediti znanje i svijest o položaju žena u ruralnim područjima i uvesti predmete o rodnoj ravnopravnosti u osnovne i srednje škole.

Kojih ste negativnih rodnih stereotipa svjesni, te kako mislite da bi se društvo trebalo boriti protiv rodno zasnovanog nasilja?

Nažalost, naše društvo se hrani stereotipima. Kod nas je dominantan i duboku ukorijenjen patrijahat u društvenim i kulturnim normama i trebat će dosta vremena da se to promijeni. I dalje vlada parola da ženu treba ograničiti na  prostor doma i reprodukciju i da žene ne mogu preuzeti uloge u društvenim tokovima.  S druge strane, zbog loše društvene situacije u državi došlo je do porasta nasilja u porodici i među partnerima. Sa ovim problemom se svi moramo suočiti i boriti, od građana koji trebaju prijavljivati i pokušati spriječiti nasilje (a uglavnom šute i nijemo posmatraju), nadležnih institucija koje adekvatno trebaju odgovoriti (a često policija preuzima ulogu medijatora umjesto da zaštiti žrtvu), primjene zakonskih odredbi (veoma rijetko nasilnici budu kažnjeni) do medija (koji rijetko govore o ovome problemu i često kroz različite programe čak i promoviraju nasilje). U obrazovnom sistemu neophodno je uvesti program koji će promovisati rodnu ravnopravnost i pokušati barem od mladih stvoriti senzibilnije i društveno odgovornije osobe.

Zašto je važno ciljati na umjetnost kada govorimo o borbi protiv nasilja nad ženama i djevojčicama?

Umjetnost je oduvijek bila društveno angažirana. Pozorište je tu da postavlja pitanja o društvenim problemima i pokušava da izazove određenu reakciju. Umjetnici imaju obavezu da utječu na vlastito okruženje i doprinose kroz svoj rad razvoju boljeg  društva. Važno da svi mi govorimo i djelujemo otvoreno u javnom prostoru i pokušavamo razbijati predrasude i stereotipe koji su u našem društvu i više nego prisusutni.

Koja Vas je žena inspirisala u radu i životu?

Iskreno, najveći inspiraciju crpim od djevojke Romane. Ona je mlada, jaka i nezavisna žena, a njena energija me pokreće u radu i životu i predstavlja mi najveću podršku. S druge strane, obzirom da dolazim iz svijeta pozorišta, sigurno da ima dosta žena iz naše branše čiji me rad inspriše i čijem se radu divim, poput Selme Spahić, Sanje Trupp, Nataše Antulov… Opet, divim se svim hrabrim ženama koje, bez obzira da li su javne ličnosti ili obične žene iz komšiluka, svaki dan svojim radom doprinose zajednici.

Prema Vašem mišljenju, koja je uloga muškaraca u oblikovanju društva koje podržava jednaka prava za sve?

Svaki muškarac prvo treba krenuti od sebe, vlastitog promišljanja i stava prema suprotnom spolu.  Kao što sam već rekao, naše društvu je patrijahalno i teško se miri sa boljom pozicijom žene u društvenim tokovima. To se mora promjeniti, a rezultati moraju biti vidljivi. Ne samo kozmetičke promjene kao što je do sada bio slučaj. Muškarci moraju gledati na žene kao ozbiljne partnere, ohrabrivati ih u njihovom pozicioniranju – porodica se neće raspasti ako žena gradi ozbiljnu karijeru.