Piše: Nikica Lubura – Reljić

Priča je napisana povodom konkursa na temu “Žene – jučer, danas, sutra”, s ciljem da doprinese diskusiji o pravima žena i djevojaka u Bosni i Hercegovini

Ona voli Boga svim srcem i dušom. I voli ljude. Kaže: „Što je jadniji i krezaviji, sve mi je draži, jer – čovjek je kosmos!“

Četrdeset godina je pomagala Čovjeku, slušala, vidala, tješila, i nikada se nije umorila. Ujutro, čim se probudi, zahvali se na novom danu, novom jutru, novoj snazi, i sa osmjehom sreće svoje najmilije. Kreće se polako, ali nikad ne posustaje. Ima nepokretnog muža. Ujutro piju kafu, smiju se, nazovu djecu i unuku, kažu im da su dobro. Ode u prodavnicu i usput sretne najmanje po troje koje nešto boli, nešto tišti, ili im neko čini nažao. Ona tješi: „To će proći, svakom Bog da neko iskušenje pa ga onda obraduje, budi jaka!“

Dok kuha ručak, sluša muziku. Dugo nakon rata nije uključivala televizor i radio. Rekla je da niko ne može da napiše ništa što naš narod nije proživio. Bojkotovala je radost, ali nikad nije izgubila nadu. Godinama je neumorno ulivala u svoju djecu  ljubav, čovjekoljublje i glad za ljepotom. Ljepotom rijeke, ljepotom šume, ljepotom tišine. Ulijevala im je potrebu da čine dobro, uvijek i na svakom mjestu. I kada se čini da ne treba, i kada se čini da ne mora, i kada se čini da je pogrešno. I oni sada znaju da ne može i ne smije drugačije. Njihova dobrota joj ispunjava srce i hrani dušu koja neprekidno žeđa za dobrotom.

Dok kuha ručak, sluša muziku. Jednom mi je, onako usput, rekla sa je Arsen verbalizovao svaku njenu želju, misao, nadu. I, kad je mislila da on ne može napisati ništa što on nije već davno promislila i ništa što je može iznenaditi, on je napisao pjesmu  o njenoj unuci. „Kako ce ti prići loših vijesti vjesnik,  potrošena nježnost, potrošeni rječnik…“ Pjevuši, i ništa joj nije teško.

Djeca joj dolaze, zovu često. Donose joj tunike, parfeme, sa dalekih putovanja, pišu razglednice pune nježnih riječi. Njena mala unuka ponekad usisa kuću. Ona kaže mami i tati: „Hoću da budete dobri kao baka.“ Petkom spava kod dede i bake, igraju se. Dostavljaju humanitarnu pomoć jednoj bolesnoj baki, koju je zavejao snijeg u planini. Tako se uči dobrota. Zavejana baka kuha im čaj, zveckaju praznim fildžanima pa onda nazad u grad, put je dug. Mašta briše zidove, granice. Kikoću se, zaboravljaju na vrijeme.

Kad skuha ručak, malo odmori, onda se spremi i obilazi svoje starice, napuštene majke koje je rat prepustio komšijama, Bogu i skajpu. Staricama koje se hvale uspjesima svoje djece danju a noću mole Boga da ih što prije uzme i riješi agonije iščekivanja, laganja, stida i ko zna čega ne. Umorne su od smišljanja izgovora: „Zovu me djeca, zovu često. Teško im je, voljeli bi doći, ali daleko, je, doktorice, nije ni njima lako, puno se radi…“ Ponese im supu, mirisni čupavac, kremicu za ruke. Pije s njima kafu, onda joj one gledaju u fildžan. Eto, nisu se one time prije bavile, ali – šta će čovjek, besposlen. Ona pažljivo sluša kako joj predviđaju sretnu budućnost, oženiće joj se sin divnom djevojkom, dobiće još troje unučadi, živjeće dugo i sretno. Obećava im da će već sutra ponovo doći. Neka zovu ako im nešto treba, neka se ne ustručavaju.

Smrkava. Polako se vraća kući. Osluškuje tuđe korake. Nešto u vazduhu miriše na dan kada je prvi put počela da radi kao ljekar. Zastaje i uzdiše punim plućima. Svaki uzdah vraća je sve jasnije i bliže mjestu i vremenu kada je pomogla prvom pacijentu. Sjeća se svake najmanje radosti koja joj daje snagu. Uzdiše i odbija da je bilo šta ružno uprlja. Čak i uspomena na dan kada je u ratu izgubila vid.

UN women nikica i petra

Rođena u Sarajevu. Srećno udata. Majka šestogodišnje djevojčice. Kćerka i sestra. Magistrica religijskih nauka. Radim kao savjetnica za vjerounauk u međunarodnoj humanitarnoj organizaciji. Aktivistkinja u mirotvornim aktivnostima. Osvojila prvo mjesto na konkursu Univerziteta u Sarajevu za kratku priču povodom 20 godina od početka rata. Neumorni borac za ljudska prava.

Nikica Lubura - Reljić