Foto: UN Women

Foto: UN Women

Piše: Alma Muharemović

Priča je napisana povodom konkursa na temu “Žene – jučer, danas, sutra”, s ciljem da doprinese diskusiji o pravima žena i djevojaka u Bosni i Hercegovini

Gusta teška magla prekriva ulice grada. Hladno je. Mraz štipa za obraze, uši, nos.Zima je ponovo pokazala svoje pravo lice. Iako imam šal osjećam hladnoću, ali i specifičan smrad smoga koji grize u grlu. Lukavac je, mislim, najzagađeniji  grad u državi. Psi lutalice prate me. Navikla sam na njih.Volim kad su blizu. Bezimeni prijatelji željni ljubavi. Poznaju me  po koraku i znaju da uvijek za njih imam nešto: kiflu, komadić hljeba, krekere…

Stanica je već puna. Nenaspavana lica, umorne oči, kašljucanje od lošeg duhana i brundanje rijetkih automobila jedini su zvukovi.

Prilazim grupi žena s kojima putujem godinama na istoj relaciji Lukavac-Tuzla i nijemo klimam glavom. Teško mi je progovoriti. Loša sam sagovornica rano ujutro. Nekad kažem da čuvam energiju za nastavu koja me čeka. Na taj način opravdavam svoju šutljivost.

Autobus se zaustavlja i polako ulazimo. Duga, crvena „harmonika“ koja je davno odradila svoje trza se kao riba na udici svaki put kad treba da se promijeni brzina. Jednom smo komentarisale da se nikad nećemo plašiti leta u avionu jer kretanje autobusa redovno podsjeća na turbulenciju.

Svako, po navici, zna svoje mjesto.

Senka, nena u žoržetnim dimijama i keranoj šamiji ispod koje se nadzire oknivena kosa, sa torbama punim mlijeka, sira i kajmaka zauzima prvo mjesto, tik do vozača. Priča joj je  uvijek ista: o tome koliko ima krava, kako će ih konačno prodati jer ne može više hodati po pijaci. Ali opet, ima neke svoje „žene“ koje je redovno čekaju jer je njeno najbolje. Zadnjih sedam godina priča o odustajanju, odmoru, a  svi već znaju da je ovo putovanje njen život, navika.

Odmah do prozora u drugom redu je doktorica Safija. Lijepa, njegovana, ljubazna žena sitne građe, ali velikog srca. Mislim da je jedina žena na svijetu koja umjesto nesesera nosi steteskop u torbici i svako jutro nekoga pregleda. Već smo se toliko upoznali da nikome ne smeta podići majicu ili raskopčati košulju da ona posluša srce. Poneki radoznali muškarac zagleda se u grudnjak raskopčane putnice, ali ga nijemi prijekorni pogledi natjeraju da okrene glavu. Ponekad pomislim da smo mi žene na liniji 9 kao mušketirke: Sve za jednu-jedna za sve, a nikad nismo potpisale pakt.

– Učiteljice hoće li biti danas petica?- pita Mara, trgovkinja iz Binga.

– Naravno,naravno.- odvraćam sa osmjehom .

Bilo je to retoričko pitanje koje Mara postavlja svako jutro jer njene kćerke studiraju: jedna za učiteljicu, a druga ekonomiju i to je uvertira da počne pričati o svojoj djeci.

– Kažem ja mojoj Amili samo uči pa da budeš prava gospođa. Kakva divna učiteljica putuje sa mnom. Ma milina je vidjeti. Treba se boriti u životu. Prvo škola, nauka, diploma, posao pa sve ostalo. Mi smo žene sposobne za sve: dobre majke, vrsne domaćice, a vala i vrijedne radnice. I jošte i lijepe…

Svi se  nasmiju,a vozač pojača radio jer poslije vijesti slijedi muzika. Tada Munira, vitalna penzionerka glasno zvizne na akorde narodne muzike te zapjeva i zaigra u mjestu oraspoloživši nas sve .

Već oko Šićkog počinje priča. Neko spomene tešku noć, dječiju temperaturu… Krene niz  narodnih lijekova: bjelanac na prsa, sirće na noge, a doktorica se od sitne žene pretvori u ženu – diva i počinje ispitivati simptome te davati savjete mladim majkama.

Posebno je interesantna Džemila, majka troje djece, koja studira menadžment u kasnim tridesetim. Pričala je kako se prvo željela posvetiti porodici i othraniti djecu, a onda se okrenuti svojim planovima i završiti fakultet.

 Tako je svaki dan. Rijeka priča, junakinja, putnica znanih i neznanih koje plove kroz život. Svaka ima san, karijeru, porodicu, svijet u kojem se kreće.   Zajedno su tu radnice, intelektualke, učenice, penzionerke, mlade, stare… Sudbine im se na stanici razdvajaju, ali borba za životom, boljim mjestom  u društvu sastavljaju, poput rječica koje se različitim tokovima ulijevaju u jednu ogromnu rijeku i navodnjavaju sve oko sebe.  Šta bi ovaj svijet bez njih, jakih požrtvovanih, upornih, emancipovanih. Gledam ih često i vidim u njima snagu. Oblije me neka sreća, ponos jer sam jedna od njih žena – borac, žena – majka, ma žena budućnosti.

IMG_0463

Zovem se Alma Muharemović. Završila sam Filozofski fakultet u Tuzli. Profesorica sam bosanskog jezika i književnosti.Volim da pišem i čitam.

Alma Muharemović
Profesorica bosanskog jezika i književnosti