Foto: Imrana Kapetanović

Foto: Imrana Kapetanović

Piše: Lejla Kovačević

Priča je napisana povodom konkursa na temu “Žene – jučer, danas, sutra”, s ciljem da doprinese diskusiji o pravima žena i djevojaka u Bosni i Hercegovini

Završio se još jedan radni dan. Strpljivo odlažem  stvari na  svoje mjesto. Đaci su odavno napustili učionicu, a s njihovim odlaskom ona više i ne nalikuje učionici. Prazna, hladna, bez dječijeg smijeha i žamora jednostavno nije to prostorija koju mogu nazvati učionicom. Povlačim stolicu bliže  prozoru da sjednem. U hodniku odjekuju potpetice o kameni pod.

„Da li je slobodno?“, moju refleksiju prekide glas. Poznat glas, ali žena koja je pitanje postavila i ne baš.

„Naravno. Izvolite ući.“ ipak učtivost na prvom mjestu.

Kroz misli na brzinu prelista likove roditelja mojih đaka, ali žena koja je sad već stajala tik ispred mene i dalje nije među njima. Dječaka kojeg je držala za ruku svakako nisam mogla podučavati, nije imao više od tri godine.

„Sjećate li me  se, učiteljice?“

„Pa…“, ostala sam zatečena, iako mi je nešto unutra glasno vrišalo „poznaješ je, heeeej…“

„Ja sam došla da vam se zahvalim što ste jednom, nekada davno učinili za mene nešto divno. Sjećate li se sada, ja sam Azra.“

Koliko sam samo puta u posljednjih sedam godine pomislila na Azru. Pitala se gdje je, kako je. I raspitivala sam se za nju, ali onako oprezno. Otežavala mi je moje traganje za Azrom i činjenica da ne radim više u istoj školi, nas učiteljice godinama šetaju iz škole u školu. Deceniju već. Stalan posao nam je samo misaona imenica.

„Pa draga moja, dođi prvo da te zagrlim, a onda ćemo nas dvije uz kafu da provedemo refleksiju posljednjih sedam godina. A ti mališa pogledaj tamo, čeka te brdo kreda u boji.“

Moje srce je najednom oblila neka toplina. Azra mi nije morala ništa više kazati, iako sam htjela čuti svaki detalj. Jer osjetila sam – uspjela je! Još jedan pogled na dječačića i uspjeh je duplo veći.

Uspjela se otrgnuti iz kandži zlostavljanja, poniženja, straha. Kako je nekada dovoljno tako malo da nekome date poticaj, nadu, želju. Taj dan sam baš kao i danas, nakon nastave sređivala svoje utiske i rad, kada je u školu utrčala ona. Nije tada bilo ni zveketa štikli, ni osmjeha na licu. Kosa raščupana, pocijepane hlače i košulja umrljana krvlju, su ono po čemu pamtim prvi susret sa Azrom. Bježala je od muža nasilnika, a školska vrata su baš kao i danas, uvijek otvorena. Utrčala je bez glasa, pokušavajući rukama mi kazati zašto je tu. Strčala sam niz hodnik i zaključala vrata. U prvi mah sam mislila da je neki kriminalac ili ubica želi povrijediti. Vrata je neko jako povukao u namjeri da ih otvori, ali očito zaključana vrata su mu dala lažnu informaciju – nema nikoga. Nedugo zatim nastupila je tišina, ničiji koraci se nisu čuli po pločnicima.

Nazvala sam policiju i čekala.  Čekala sam sa Azrom, čija je glava bila smještena na mom krilu. Nije progovarala ni riječ! Ni ja nisam pitala. Nakon policijskog zapisnika sam saznala mnogo toga. Od njenog imena, do razloga zašto je potražila utočište u školi, pa do surovih detalja iz njenog života. Policija nije mogla puno učiniti. Klasične birokratske prepreke. Opomena ili prijava, biraj. Kao da je to nešto. Otišli su baš onako kako su i došli. Haman pa nezainteresovano za jednu ženu koja je trebala njihovu zaštitu, podršku, pomoć. Istina, ponudili su se da je odvezu u najbližu ambulantu, ali Azra ih je odbila, samo nijemo pogledavši prema meni. Baš kao da je znala da nije sama.

Saniranje fizičkih ozljeda je puno bolje napredovalo, nego one ozljede koje su ostale u njenoj duši. Nakon nekog vremena u sigurnoj kući, njen odlazak se pokazao kao najbolji izbor. Danas to i sama vidim. Vidim njen osmijeh, zadovoljstvo, vidim dječaka koji crta Sunce.

Najbolje mjerilo ispravne odluke.

lejla Kovačević

Rođena sam i odrasla u Lukavcu. Udata sam. Majka sam jedne divne djevojčice, i pomajka druge, također divne djevojčice. Pored njih dvije, ove godine imam još osamnaestero djece. Učiteljica sam po zanimanju. Rad sa djecom ne smatram isključivo poslom, nego i zadovoljstvom. Hobiji su mi jednostavni: čitanje, pisanje, pletenje, duge šetnje i slušanje ljudi, prvenstveno žena, kako onih koje poznajem, tako i onih nepoznatih, poput junakinje moje priče. Po prirodi sam otvorena i komunikativna osoba. Strašan sam borac protiv diskriminacije, predrasuda, stereotipa. Ne volim nepravdu, nasilje, ponižavanje i druge slične radnje. Cilj mi je jasan: Odgojiti svoje i tuđe kćeri na način da iz njih bije samopouzdanje, hrabrost i snaga u borbi za sebe same.

Lejla Kovačević