Foto: Imrana Kapetanović

Foto: Imrana Kapetanović

Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

AMRA: Radeći posao koji se voli osjeća se i zadovoljstvo u svakom novom radnom danu. Svoj posao bih opisala kao jako dinamičan i kreativan. Aktivnosti u koje sam uključena, u domenu posla kojeg obavljam,  odnose se na rad u Centru, kroz rad sa klijentima koji su na tretmanu u Sigurnoj kući,  ili su to ambulantni klijenti sa kojima vodim individualnu i grupnu psihoterapiju.  Nakon sesija obično vodim protokole  i pisanje potrebne dokumentacije.  A svakako dio radnog dana  koristim i za razmjenu informacija sa kolegama iz tima, vezano za slučajeva sa kojima radimo, gdje svi aktivno promišljamo o dobrobiti naših klijenata, te o najboljim načinima, modelima i intervencijama koje bi trebali koristiti u pojedinim slučajevima. Šarolikost našeg tima, kada su u pitanju različite profesije uposlenika (socijalne radnice, pravnica, psihoterapeuti/kinje, vaspitačice, socijalni pedagozi, medicinsko osoblje…), zapravo nam daju mogućnost pristupa sa više aspekata pružanja pomoći jednom klijentu. Tokom sedmice uključena sam i u odlaske na teren, (jedanput ili dva puta u sedmici)  gdje vodim psihosocijalne i terapijske grupe sa odraslim muškarcima i ženama. Trenutno sam angažovana u vođenju grupa sa područja Brčko Distrikta. Po usmjerenju sam psihodramska psihoterapeutkinja i u toku sedmice vodim i Psihodramsku grupu mladih žena koje se bave temama  ličnog rasta i razvoja. Na taj način oni saznaju nešto više o sebi i poboljšanju kvalitete svoga života.

Koja su Vaša najveća dostignuća u poslu kojim se bavite?

AMRA: Veliki uspjeh vidim u  postojanju našeg Centra koji  već dugi niz godina predstavlja važnu instituciju u prevenciji i rehabilitaciji problematike nasilja u porodici.  Također, postojanje Sigurne kuće daje sigurnost svakoj žrtvi nasilja da postoji mjesto gdje može naći svoje utočište u momentu kada osoba treba urgentnu pomoć. Skoro deset godina radim u Centru za terapiju i rehabilitaciju i mogu reći svako novo znanje i iskustvo stečeno u ovome timu je jedan novi uspjeh i za mene.  Kroz rad u Centru dobila sam podršku  u završavanju  brojnih edukacija, a naročitu vrijednost  vidim u završavanju svoje dugogodišnje edukacije  za psihoterapeuta. Svo to stečeno znanje daje više osjećaja sigurnosti i profesionalnosti u radu koji obavljam. Ipak, posebnu satisfakciju dobijam kada primjećujem   zadovoljne klijente našeg Centra koji izlaze nasmijani, zadovoljni i osvješteniji  po pitanju nasilja u porodici, ali i generalno nasilja u društvu.  Potaći žrtvu nasilja da progovori o nasilju, da počne izlaziti iz nasilnog okruženja, također predstavlja uspjeh kroz posao koji obavljamo. Važno je istaći činjenicu da često klijenti koji su prošli naš tretman, postaju osjetljiviji na prepoznavanje prvih znakova nasilja, te često znaju i predložiti da se potencijalne žrtve nasilja jave u naš Centar. Oni na taj način postaju i osobe koje šire ideju  da zapravo svako ima izbor i pravo da ne bude više žrtva nasilja, i da nasilje treba da bude prekinuto i sankcionisano.

Koje su to najveće prepreke sa kojima se suočavate?

AMRA: Svaka profesija, pa tako i posao pomagača na polju mentalnog zdravlja postavlja određene zahtjeve i izazove pred pojedinca koji se opredijeli za nju. Npr. ponekad kada se čini da klijentica/ žrtva nasilja počinje da se oslobađa straha od nasilja, počinje osjećati sigurnost i podršku, može se desiti i niz drugih okolnosti koje mogu osporiti sam dalji tretman i oporavak žrtve.  Kada su u pitanju žrtve nasilja, čestu prepreku u oporavku predstavlja teška socio-ekonomska situacija u zemlji, gdje se samoj osobi koja odluči da izađe iz nasilja, ne pruža sistemsko rješenje po pitanju egzistencije i zaposlenja. Takva situacija može obeshrabriti žrtvu, još ako su tu i malodobna djeca time se problemi usložnjavaju. Činjenica je da se dešavaju situacije da kada žrtve nasilja dobiju potrebnu pomoć i podršku u Sigurnoj kući, zbog samog osjećaja ekonomske ovisnosti  ili stida ponovo se vraćaju  u kuću gdje su i živjeli sa nasilnikom. Često zbog socijalne situacije ne postoje neka trajna rješenja sa žrtve nasilja. Ponekada se i mi kao profesionalci osjećamo bespomoćno, jer znamo kolike su naše granice i moći kada je u pitanju pomenuti problem.

Da li Vam je potrebna neka dodatna pomoć u poslu koji radite?

AMRA: Smatram da čovjek kao društveno biće, bez obzira koji posao obavlja treba da ima podršku drugih. Jako je važno biti svjestan osjetljivosti ovog posla. Terapeuti, savjetnici i sve osobe koje dolaze u kontakt sa klijentima  mogu da vide šta klijenti treba da urade kako bi se brinuli o sebi, ali s vremena na vrijeme mogu da zanemare svoje potrebe i kapacitete u radu. Briga o sebi bi trebalo da bude od primarnog značaja i za profesionalce koji se bave mentalnim zdravljem. Ovakav pristup je važan zbog mentalnog zdravlja pomagača, ali i zbog klijenata koji neće dobiti adekvatnu pomoć i podršku od osobe koja je iscrpljena. Ono što primjećujem kao važno u poslu koji obavljam jeste prije svega stvaranje prijatne atmosfere za rad, struktuiranje i dobra organizacija poslova, poštovanje različitih mišljenja i podsticaj za razvoj kreativnosti u radu. U tome značajan doprinos vidim u međusobnoj podršci tima kroz sedmične supervizije, intervizije, kao i svakodnevne konsultacije i razmjene informacija.

Foto: Imrana Kapetanović

Svako ima izbor i pravo da ne bude više žrtva nasilja, i da nasilje treba da bude prekinuto i sankcionisano.

Amra Muradbegović
Diplomirana pedagoginja-psihologinja, Psihodramska psihoterapeutkinja, Vive Žene Tuzla