Foto: Imrana Kapetanović

Foto: Imrana Kapetanović

Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

DIJANA: Radni dan psihologa u Sigurnoj kući nije uvijek isti. Koje će se aktivnosti provoditi zavisi od mnogo faktora kao na primjer od profila ličnosti žena/djece koji su smješteni u kući, kao i od njihovih potreba. Te aktivnosti provode se kroz dva oblika rada, individualni i grupni. Psihološki tretman koji se provodi kroz individualni rad  je usmjeren na podršku oko adaptacije na smještaj u Sigurnoj kući; praćenje psihološkog stanja korisnica kao i djece,  prevenciju nepoželjnih oblika ponašanja i afirmaciju pozitivnih vrijednosti kod djece, te poticanje samopouzdanja i psihološko osnaživanje za  život nakon izlaska iz Sigurne kuće.  Grupni rad obuhvata predložene i slobodne teme od strane prisutnih korisnica kao i edukativne teme koje su od važnosti korisnicama koje trenutno budu na smještaju. Često se rade i radno-okupacione terapije, kao i savjetodavni i edukativni razgovori. S korisnicama se radi i na razumijevanju partnerskih odnosa. Cilj je prepoznati i prihvatiti vlastita očekivanja od partnerske veze. Korisnice koje na smještaj dođu s maloljetnom djecom dodatno se, a ukoliko se za to pokaže potreba, podučavaju u pogledu roditeljskih uloga. S majkama se radi na uspostavljanju zdravog autoriteta, usvajanju roditeljskih vještina, upoznavanju  i upućivanju na zdrave pedagoške odgojne metode, upoznavanje i upućivanje majke na važnost kontinuirane komunikacije sa stručno-pedagoškom službom škole, razrednicima, profesorima/nastavnicima. Pružam i psihološku potporu djeci koja je prilagođena razvojnom nivou djeteta, kroz metode i tehnike rada s djecom.  Djeca imaju radnu terapiju kroz primjenu kreativnih tehnika: crtanje, bojenje, pisanje…

Koja su Vaša najveća dostignuća u poslu kojim se bavite?

DIJANA: Moja velika dostignuća i inspiracije za dalji rad i predanost poslu bi bili svi moji pozitivni primjeri u radu sa klijenticama kada nakon određenog vremenskog perioda mogu da vidim kod klijentice samopouzdanje, samopoštovanje, sigurnost u sebe, skladne odnose sa drugima, emocionalnu stabilnost, kao i to da se osposobila  za budući život, nakon izlaska iz Sigurne kuće. Rad sa osobama koje su preživjele nasilje predstavlja veliki izazov za mene. Nagrada od ovog angažmana je osjećaj obogaćenog života. On utiče na moj lični integritet, sistem vjerovanja, odnose prema sebi i drugima, na veći raspon razumijevanja i za sebe i druge. Osjećam se inspirisano primjerima hrabrosti svojih klijentica.

Koje su to najveće prepreke sa kojima se suočavate?

DIJANA: Neadekvatna saradnja žrtve sa osobljem stručnog tima, sa Centrima za socijalni rad, policijom, tužilaštvom, povlačenje datih iskaza o pričinjenom nasilju i nasilniku, tradicionalni i stereotipni društveni obrasci. Neadekvatna i nedovoljna primjena zakonske regulative je prepreka, a ne postoji izlazna strategija za žene koje napuštaju sigurne kuće, tako da se žene nerijetko vraćaju nasilnicima, jer nadležne institucije malo rade na rješavanju njihovog stambenog i ekonomskog pitanja.

Da li Vam je potrebna neka dodatna pomoć u poslu koji radite?

DIJANA: Pomoć koja je potrebna u ovome poslu tiče se finasiranja aktivnosti, dodatne edukacije, te veće angažovanost odgovornih državnih institucija u rješavanju slučajeva nasilja nad ženama i djecom.

16 dana zenica-6

Cilj je prepoznati i prihvatiti vlastita očekivanja od partnerske veze. Korisnice koje na smještaj dođu s maloljetnom djecom dodatno se, a ukoliko se za to pokaže potreba, podučavaju u pogledu roditeljskih uloga.

Dijana Vučetić
Psihologinja, Žena BiH, Mostar