Foto: Imrana Kapetanović

Foto: Imrana Kapetanović

Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

FATIMA: Bilo da određene stvari završavam kući, bilo da sam u kontaktu putem telefona sa dežurnim kolegom u vezi prijema žrtava nasilja u Sigurnu kuću ili da sam uključena u određene aktivnosti kao što su edukacija profesionalaca za rad sa nasiljem u porodici, radne grupe, okrugli stolovi, konferencije i slično, moj radni dan traje duže od radnog okvira. Kada je u pitanju uobičajeni radni dan u okviru rada Centra za terapiju i rehabilitaciju, prvo što provjeravam jesu važne informacije iz proteklog dana, provjera elektronske pošte, a zatim obavljanje svih drugih poslova u okviru opisa posla.  Prije svega, rad na prijemu klijenata koji nam se lično obraćaju za pomoć, rad sa žrtvama nasilja u porodici koje su na tretmanu u Sigurnoj kući, kontakti sa drugim institucijama, pisanje različitih dopisa institucijama, kontakti sa članovima porodice, provođenje postupka posredovanja prije razvoda braka (Vive Žene su jedno od ovlaštenih pravnih lica za provođenje postupka posredovanja), koterapijski rad u okviru partnerskih ili porodičnih terapija, kontakti sa medijima i svi drugi poslovi koji su u okviru koordinacije rada Sigurne kuće. Pored navedenog, jedan broj dana u godini je fokusiran na pisanje aplikacija/projekata za sredstva potrebna za rad sigurne kuće i pisanje izvještaja. Također, u toku godine sam mentorica jednom broju studenata koji u okviru studija obavljaju praksu u okviru rada Vive Žene.

Koja su Vaša najveća postignuća u poslu kojim se bavite?

FATIMA: Raditi ovaj posao punih dvanaest godina svakako nije jednostavno, ali kada radite to što volite i u podržavajućem okruženju i kada uz to imate priliku napredovati, dodatno se educirati i stalno usavršavati ali isto tako biti u prilici educirati druge profesionalce, sve to je onda znatno lakše i svakako to smatram uspjehom u mojoj profesionalnoj karijeri.

Ako posmatramo problem nasilja kao problem u bosanskohercegovačkom društvu koji je do prije nekoliko godina bio tabu tema, bio privatni problem i nije bio uklopljen u okvir zakona onda možemo reći da smo puno toga uspjeli jer su promjene očigledne. Ali svakako situacija još uvijek nije i na žalost neće biti tako skoro onoliko dobra koliko bi to trebalo jer pomoć za žrtve nasilja te kažnjavanje ali i pomoć za počinitelje nasilja još uvijek nisu ujednačeni na području cijele države. Pozitivne promjene koje su nastale zadnjih godina su uspjeh velikog broja nevladinih organizacija koje se duži niz godina bave ovom problematikom, ali svakako i jednog dijela vladinih institucija koje kao partneri nevladinom sektoru sudjeluju u rješavanju ove izrazito složene problematike. Profesionalnim uspjehom smatram prije svega konkretnu usmjerenost na problem nasilja u porodici, dvanaest godina sam usko orijentirana na problematiku i na sveobuhvatan način se bavim tom temom. Kroz rad u Vive Žene i ulaganje u profesionalni razvoj, uspjehom smatram i prepoznatljivost u okviru BiH kada je u pitanju problematika nasilja, različit angažman od strane drugih nevladinih organizacija i vladinih institucija.

I na kraju, najznačajniji profesionalni uspjeh jesu situacije uspješno riješenih slučajeva nasilja, pozitivne promjene kod pojedinaca ali i cijelih porodica, zahvalnost koju doživljavamo od klijenata nakon tretmana, preporuke klijenata i upućivanje u naš tretman drugih osoba, te uspješna saradnja sa većinom institucija koje se bave problematikom nasilja. Sve navedeno znatno olakšava i pomaže da lakše radim posao koji volim.

Koje su to najveće prepreke s kojima se suočavate?

FATIMA: Osjećaj bespomoćnosti u određenim slučajevima nasilja, ograničene mogućnosti Vive Žene, ali i ograničene mogućnosti drugih institucija u okviru pružanja pomoći teškim žrtvama nasilja. Nerijetko smo svjedoci teških slučajeva nasilja u kojima se dešava da ne postoji mogućnost pružanja konkretne pomoći potrebne određenim žrtvama, što za nas zapravo stvara određenu frustraciju, nezadovoljstvo i profesionalni neuspjeh. Problemi prilikom uspostave saradnje sa određenim pojedincima u nekim institucijama, ponekad nerazumijevanje i nedovoljno uključivanje u rješavanje konkretnih problema, u startu negativna očekivanja i pozicija da promjene nisu moguće prepreke su sa kojim se suočavamo.

Da li Vam je potrebna neka dodatna pomoć u poslu koji radite?

FATIMA: Pomoć koja mi je najpotrebnija u okviru mog posla jesu dobri uslovi za rad od prostora do supervizije i intervizije, ali i svakako podrška kolegica i kolega sa kojima radim, što imam u okviru svog posla i zbog čega sam zadovoljna. Kada je u pitanju širi kontekst rada smatram jako važnim uspostavljanje bolje i uže saradnje sa svim institucijama u lancu pružanja pomoći žrtvama nasilja, kontinuiran rad na senzibilizaciji cjelokupnog društva kako svih građana tako i stručnjaka u različitim institucijama. Rad na prevenciji pojave nasilja smatram svakako najvažnijim, potrebno je razvijati preventivne programe u okviru svih organizacija i institucija, ali također potrebna je i konkretnija i sveobuhvatnija primjena zakonskog okvira kada se nasilje dogodi. Također, jako je važno da mediji o problemu nasilja govore tokom cijele godine, kontinuirano, a ne samo kada su u pitanju konkretni slučajevi, kada se, na žalost nerijetko, na neadekvatan način izvještava i govori o ovoj temi.

sigurna kuća - tuzla-2

Najznačajniji profesionalni uspjeh jesu situacije uspješno riješenih slučajeva nasilja, pozitivne promjene kod pojedinaca ali i cijelih porodica, zahvalnost koju doživljavamo od klijenata nakon tretmana, preporuke klijenata i upućivanje u naš tretman drugih osoba, te uspješna saradnja sa većinom institucija koje se bave problematikom nasilja. Sve navedeno znatno olakšava i pomaže da lakše radim posao koji volim.

Fatima Bećirović
Socijalna radnica i supervizorica u socijalnom radu, Vive Žene Tuzla