Foto: Imrana Kapetanović

Foto: Imrana Kapetanović

Ljiljana Čičković direktorica je Ženskog centra Trebinje. I sama je bila žrtva nasilja, a svoju priču podijelila je sa nama.

Zbog čega ste shvatili da se nešto mora promijeniti kako bi izašli iz situacije u kojoj ste se nalazili?

LJILJANA: U mom slučaju ja sam bila dovedena na ivicu smrti, ne samo osjećaja ugroženosti od drugih jer to mi se već dešavalo već i do spremnosti da naudim sama sebi. Da nisam imala snažnu podršku moje porodice, vjerovatno ne bih imala hrabrosti da presječem lanac nasiilja i da potražim izlaz.

Šta Vam je pomoglo najviše u situaciji u kojoj ste se nalazili?

LJILJANA: Najviše mi je pomogao snažan materinski nagon da spasim svoju djecu, kao i moja porodica.

Koji bi bio Vaš savjet ljudima u sličnoj situaciji?

LJILJANA: Da uvijek postoje najmanje dva puta iako ih možda u tom momentu mi ne vidimo i da je jako važno preuzeti kontrolu nad svojim životom, što uključuje sagledavanje problema i rješavanje istog, a ne bježanje od njega.

 Foto: Imrana Kapetanović

Foto: Imrana Kapetanović

Kako danas izgleda jedan Vaš radni dan?

LJILJANA: Moj svaki dan je isti odnosno ja nemam radno vrijeme, ono traje ujutro od kada se probudim do uvečer do kada zaspim. Borba protiv nasilja u porodici nije sada moj posao vec način življenja.

Koja su Vaša najveća dostignuća, a koje najveće prepreke u poslu kojim se bavite?

LJILJANA: Moja najveća dostignuća nisu izmjene u zakonodavstvu koje smo postigli, nisu priznanja koja sam dobila, nisu multidisciplinarni pristup koji smo razvili u istočnoj Hercegovini, niti drugi postignuti rezultati već pojedinačne ljudske priče u kojima sam doprinijela npr. da majci ponovo vratimo djecu koju joj je muž oteo, da žena izađe iz nasilne porodice i da otpočne samostalan zivot, da se zaustavi nasilje nad nekom ženom ili djetetom. Moje najveće razočarenje i ujedno prepreka u radu jeste nepostojanje razvijene i iskrene ženske solidarnosti, pa čak ni u redovima ženskog nevladinog sektora.