Foto: Imrana Kapetanović

Foto: Imrana Kapetanović

Kako izgleda jedan Vaš radni dan?

TEA: Kao socijalna radnica u Sigurnoj kući, mogla bih reći da je zasigurno svaki radni dan poprilično raznolik i dinamičan. Ne mogu izričito kategorizirati ustaljeni obrazac ponašanja jer on u suštini i ne postoji s obzirom na obim posla koji obnašam. Pri samom dolasku korisnice u Sigurnu kuću moj posao je, prije svega, upoznavanje s njom verbalnim putem, zatim uzimanje socijalne anamneze. Ukoliko procijenim, kako verbalnim tako i neverbalnim putem, da je korisnica pod stresom i da nije u stanju adekvatno obaviti razgovor  onda taj razgovor odgodim. Pored tog prvog kontakta i svakodnevnog psihosocijalnog rada u Sigurnoj kući, moj daljnji posao je pružanje informacija o mjerama i radnjama vezanim za smještaj žrtve i djeteta (ukoliko je i dijete prisutno) u Sigurnu kuću, upoznavanje žrtava nasilja sa njezinim zakonskim pravima poglavito o pravima djece na zaštitu od svakog oblika nasilja i zanemarivanja kao i smjernicama i radnjama koje će se u daljnjem postupanju poduzeti, omogućavanje žrtvi verbalnim putem da neometano i bez straha iskaže sve činjenice relevantne za utvrđivanje počinjenog nasilja prema njoj i/ili djeci/djetetu, pružanje psihosocijalne podrške i pripremanje korisnica Sigurne kuće na ponovnu integraciju u socijalno okruženje, svakodnevno obilaženje određenih institucija i ustanova vezano uz korisnice Sigurne kuće i njihove djece… Mogla bih reći da se moj posao socijalne radnice u Sigurnoj kući prožima kroz segmente savjetodavnog, edukativnog i informacijskog rada s korisnicama.

Koja su Vaša najveća dostignuća u poslu kojim se bavite?

TEA: Zaista ne mogu konkretno nabrojati niti kategorizirati dostignuća u ovom poslu. Prije svega jer smatram da je zanimanje socijalne radnice transparentno, raznoliko, dinamično… Pa samim tim onda i svaku osobu, odnosno svaki slučaj koji imamo doživljavam na drugačiji način s individualnim pristupom. To naravno sa sobom nosi različita dostignuća kako na poslovnoj, tako i na individualnoj, osobnoj razini. Kao značajno dostignuće smatram uspješno postignut cilj kada pomognem korisnicama usluga da postignu osobni integritet u svom socijalnom, obiteljskom te identitetu lokalne zajednice, da se osjećaju cjelovitim, cijenjenim, koherentnim i socijalno povezanim.

Koje su to najveće prepreke sa kojima se suočavate?

TEA: Neke od najčešćih prepreka mogla bih navesti na razini  samih korisnica. No, one su i očekivane u odvijanju procesa planiranih promjena. Ponajviše se odnose na nedostatak znanja, informacija i vještina samih korisnica, zatim nedostupnost izvora podrške kao i nedostatak motivacije korisnice. Također, članovi obitelji obično ne žele surađivati iz nekoliko razloga, npr. boje se, smatraju da oni ili njihovo dijete, supruga (korisnica) nemaju problema, prisutan je osjećaj stigme… Mnoge korisnice imaju zatajen, neiskren stav po pitanju nasilnika zbog svog osobnog nedostatka samopouzdanja i to rezultira neadekvatnom suradnjom sa stručnim timom. Neadekvatna i nedovoljna primjena zakonske regulative, nerazumijevanje nadležnih institucija kao i socijalnog okruženja u kojem živimo kao i nedostatak financijske podrške su također prepreke.

Da li Vam je potrebna neka dodatna pomoć u poslu koji radite?

TEA: Potrebna je veća angažiranost kao i veća odgovornost nadležnih institucija u rješavanju slučajeva nasilja nad ženama i djecom. Na individualnoj, osobnoj razini, smatram da bi, prije svega postojanje, a zatim i adekvatno provođenje supervizije bilo jako korisno i uvelike bi pomoglo u obavljanju posla stručnog tima.

Foto: Imrana Kapetanović

Članovi obitelji obično ne žele surađivati iz nekoliko razloga, npr. boje se, smatraju da oni ili njihovo dijete, supruga (korisnica) nemaju problema, prisutan je osjećaj stigme… Mnoge korisnice imaju zatajen, neiskren stav po pitanju nasilnika zbog svog osobnog nedostatka samopouzdanja i to rezultira neadekvatnom suradnjom sa stručnim timom.

Tea Rebac
Diplomirana socijalna radnica, Žene BiH, Mostar